Kako zaraditi za život, a i zaljubljenima dati popust? Ima načina. U Derventi, na Ukrini, rijeci koju „u životu“ održava jedan barba, i to je moguće. Barba Meho živi solidno zahvaljući „ovim našim strancima“.

„Pozdrav iz Dervente“ – razglednica je koja bi prije ličila na „Pozdrav sa Korčule“ ili nekog drugog primorskog mjesta. Barba Meho jedan je od prepoznatljivih derventskih likova. Rođen i odrastao na Ukrini, na plaži Patkovača. U prugastoj plavo-bijeloj majici, sa kapom, bradom i malo dužom kosom – tipičan mornarski „stajling“. Na pristaništu izgrađenom od velike traktorske gume i sa drvenim stepenicama koje vode u malu Mehinu kuću, privezana su tri čamca. Četvrti je u vožnji.

Gorka je marka na vodi

„Radio sam u tvornici Ukrina, plata slaba, a ja sam ovdje na rijeci rođen, odrastao… Odlučio sam kupiti čamac, jedan, pa drugi. Odvraćali su me, ko će to voziti, nema od toga ništa. Ali, malo po malo, dogurao sam do 25 čamaca. U zlatno doba mogao sam zaraditi za vikend tvorničku platu“ – govori barba dok u znak dobrodošlice sipa kafu derventskom slikaru Saši Bogdanu.

„Kada je počeo rat, nikome nije bilo do toga, napustio sam Derventu i Patkovaču prvi put u životu. Evo, sada sam ponovo tu, imam četiri ispravna čamca. Izdajem pomalo, ali gorka je ta marka na vodi.“

Specijalni popust za zaljubljene

Ispred Barbine kuće na obali Ukrine, na klupi, pored bicikla sjede Jelena Samardžija i Vladimir Pauzarević. Ovdje su svaki dan kada je lijepo vrijeme. Uživaju, zabavljaju se. Kažu da često dobijaju popust za vožnju, ali nije rijetkost i da Barba počasti vožnjom po Ukrini.

„Zaljubljeni, zaljubljeni....“ - naglašava Meho dok se oči cakle. „Uzmu vožnju, ali u oblacima su, k'o mladost. Njihov sat traje 120 minuta najmanje. U oblacima su, oni ne znaju ni koliko su ostali. Ali, šta ćeš...“ – smije se.

Kod Barba Mehe svraćaju svi Dervenćani. On ih povezuje, tu su često umjetnici, slikari, bivši sugrađani koji danas žive svugdje po svijetu. Jedan par koji je „vezu počeo“ u Mehinom čamcu danas je u Engleskoj i svakoga ljeta posjećuju ga na Patkovači i uvijek donese neki poklon.

„Ljeti je lakše, dođu ovi naši stranci, vide me kako sakupljam drva, ribarim i onda mi kao plate nešto više za vožnju, ja to kužim i hvala im. Znate, novac je zakon za sve zemlje svijeta, bez novca je teško. Imam tu i malo bašte“, pokazuje oko male kuće na obali gdje živi.

Još jedno krstarenje

Damir Imamović sa prijateljem sjedi u Mehinom čamcu, kaže da on „održava ovu rijeku i da nije njega ništa ne bi bilo ovako“. Pokazuje na veliku gumu u rijeci na kojoj je reklamni slogan „ Ukrina vas zove na odmor i talas terapije“.

Kada priča krene, onda se Meho sjeća boljih vremena, kada je Patkovača bila puna kupača, anegdota sa strankinjama, trenutaka kada Ukrina izlije iz korita i kada se brže-bolje spašava što se spasiti može. Onda nas u razgovoru ponovo prekine mladi par koji traži još jedno veslo, za još jedno krstarenje Ukrinom.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednik: Svetozar Savić

Izvor : www.dw-world.de